Ako poginem, produžite
Nedjelja, 3. oktobar 93. Iako je jutros magla, naš helikopter je poletio za Glogovu i odvezao granate. Taj let je bio dramatičan i umalo se nije završio tragično. Kad su se vratili za Donju Jablanicu, članovi posade su bili blijedi, a jedan od njih je neprekidno drhtao i nije mogao da se smiri. Pričali su nam kako u letačkoj karijeri nisu imali teži i opasniji let. Na Prenju su, u magli, izgubili orjentaciju. Mogli su da udare u litice i u visoko drveće koje im je povremeno izranjalo iz magle. A mogli su i da zalutaju na neprijateljsku teritoriju. Neočekivano im se ukazao proplanak i oni su odlučili da ateriraju i dočepaju se zemlje. Bila je to Glogova.
U prvi sumrak iz baze u Donjoj Jablanici ispraćeni su borci koji će sutra učestvovati u borbama prema Vrdima i Mostaru. Podjeljeno im je oružje, bombe, trombloni... Dobili su i megafon, koga daju borcu čije je ime Alen. Megafon nose da „pozivaju ustaše na predaju“. Pitam Alena kako to rade.
„Ujo, ujo, javi se. Ujo, ujo, predaj se. Ovdje balija! – kaže Alen.
Većina ovih boraca nekoliko dana je učestvovala u borbama za odbranu Pisvira. Sinoć su se vratili sa Pisvira, a večeras kreću u novu bitku. Gala proziva borce. Proziva i one dobrovoljce iz MUP-a , koji su došli da se bore nakon što su slušali moje izvještaje o borbama u Hercegovini. U borbu idu trojica: Rahim Agović, Mehmed Hodžić i Jakub Softić. Jakubov brat Nasko ne ide, jer dva brata u istu bitku ne mogu zajedno. Više puta se i Nasko pokušavao da prošvercuje u stroj, jer se već hvatao mrak. Ali, Gala ga je uvijek vraćao. Boga sam molio da se tim momcima ništa ne dogodi. Jer, ne znam kako bih mogao podnijeti da poginu ili teško budu ranjeni. Žalili su mi se kako su suspendovani i da je MUP protiv njih podnio krivičnu prijavu zbog „samovoljnog napuštanja posla“.
Kad su borci bili spremni za pokret, Edib Šarić im je održao kratak govor.
-Momci naš zadatak je probiti put za Mostar. Ako budete iskoristili svoje znanje od godinu i po dana ratovanja, svi ćemo se živi i zdravi ovdje vratiti – rekao je on. – Utupite sebi u glavu: puzanjem možemo stići do mora, jurišanjem do prvog metka. Svako mora imati svoga partnera koji će ga štititi. Nema ubijanja civila i paljenja kuća. Pred borce je izašao i Baka i rekao im uzbuđeno: - I ja idem sa vama. Ako poginem, vi produžite. Ali, ja vjerujem da ćemo probiti put za Mostar i spasiti naš narod.
Borci su otišli, a komandanti su se vratili u Komandu jedinice Zulfikar, gdje je uskoro došao i Sefer.
-Ja ću vam sada nešto kazati – rekao im je Sefer. –Ukoliko Vrdi sutra padnu, dobićete pozlaćene pištolje. I nemojte da ne krenete ujutro. Cijela operacija je u vašim rukama. Da kažem još nešto. Velike bitke su dobijali pojedinci ili grupe. Evo vam Jablanice. Deset ljudi je prešlo u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi Neretvu i bacili bombe u onaj bunker. Tih deset ljudi je dobilo bitku ne Neretvi. Kasnije je sve bilo tehnika. Ova borba za Vrde, vjerujte mi, ima presudan značaj za dalji tok borbe u Bosni i Hercegovini.
-To mi godi, gospodine načelniče – veli Bojadžić. – Drago mi čuti da tako važna bitka zavisi od nas. Unesoše tri sanduka municije koja je dopremljena iz konjičkog „Igmana“. Otkovaše poklopce i ukazašen se kao zlato poredani žuti meci. Mithat ef. Čelebić primače stolicu i nage se nad otvorenom municijom. Dugo je učio nad otvorenim sanducima, a krupne kapi znoja su mu izbijale na čelu i Zukin borac Kole ih je brisao. U početku smo šutjeli i znatiželjno gledali Mithata efendiju. A onda smo počeli tiho, pa sve glasnije da pričamo. Kad je Midhat ef. završio, Špago veli: „Čuo sam oštrenje mačeva!“
Ja nisam čuo ništa i to sam rekao Midhat ef. „Da niste galamili, svi biste čuli“, veli on. Tako od Mithat ef. dobismo i duhovnu podršku za sutrašnju bitku.
Bitka prema Vrdima i Mostaru počela je rano ujutro 4. oktobra 93. godine. Pratili smo je opet sa onog artiljerijskog položaja na obroncima Prenja. Pored Sefera, tu su još bili Zuka, koji je noćas došao sa Glogove umoran, neispavan i neobrijan, te dr. Safet Ćibo. Stalno smo bili u vezi sa komandantima i komandirima jedinica koje su napadale prema Vrdima i anteni „Jelici“ i drugim kotama na tom pravcu. A napadale su jedinice: Zulfikar, Igmanski vukovi, Bataljon Drežnica i Silver fox.
Bitka je srećno krenula i naši su sa svih pravaca javljali da „dobro ide“.
Pitao sam Sefera šta očekuje od ove bitke.
-Poraz HVO na Vrdima i dalje sve – do Neuma – rekao je. Pitao sam i Zuku isto.
-Spas Mostara i propast „Hereceg –Bosne“ – veli on. – Vrdi su kapija ulaska u Mostar i zapadnu Hercegovinu i odlaska prema plavom Jadranu – dodao je Sefer.
Ali, tada je jedan od artiljeraca naredio svima da se sklonimo u rov. Sklonili su se i svi artiljerci, osim jednog. On je ostao da ispali granatu, pa „šta mu Bog da“. Objasniše i zašto ova opreznost. Naši su od četnika kupili granate i sad treba da ih ispaljuju. Ali, strahuje se da nam četnici nisu kakvu „micu“ pripremili, pa da ne izginemo. Ali, podvale nije bilo. U dva popodne Edib Šarić je javio da je oslobođen vijenac utvrda prema Vrdima, te da su stigli do antene „Jelice“. Tražio je artiljerijsku podršku. Naša posada je ispalila nekoliko projektila. Kasnije je neko od naših koji je imao ratno ime „Zoran“ tražio artiljerijsku podršku na njegovom pravcu. I naši su ispalili dva, tri projektila. „Zoran“ je javio da je dobro i da ponove. Ubrzo se ispostavilo da naša artiljerija gađa naše borce, jer je HVO ušao u našu šifru. Ovih nekoliko projektila naveli su na naše borce. Kasnije su sve komande za artiljerijsku podršku išle preko Nihada Bojadžića koji ima karakterističan glas. Oko tri popodne javljeno je da se naši primiču Vrdima, te da je uzeta i antena „Jelica“ i Arapovo brdo. Čak je javljeno da su naši već stigli do seoskog groblja. Javljeno je da na Vrde, kao pojačanje, stižu nove jedinice HVO.
-Sada je panika zavladala i oni dovlače rezervu – kaže Sefer. – Treba uzeti elemente i gađati tamo odakle dovlače pojačanje. Paniku stvarati. Nova informacija stiže sa ratišta: civili biježe iz Vrda. Sefer kaže: - Ne gađati civile! On veli Zuki, koji je neprekidno bio u vezi sa drugim artiljerijskim položajima i komandantima na ratištu: - Sad neka gađaju i paniku stvaraju. Jer, oni ne znaju šta će. I – završen posao. I od tada je najviše sa ratišta javljano kako „ustaše bježe“.
Neko je euforično sa terena, očito Sandžaklija, moto-rolom ponavljao: „Beže, beže, beže! Gledam ih kako beže!“ To se Safetu Ćibi neobično svidjelo, pa je i on ponavljao: „Beže, beže! Što beže? Sefere, što HVO beži? Zar HVO nije sastavni dio Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine?
Čuj – beže!?“
Već od prvih dana, kad smo stigli u Hercegovinu, meni se činilo da je nemoguće uzeti onaj dugi planinski lanac iznad Vrda. Te strme litice izgledale su kao prirodna Bobanova „mažino linija“.
I gotovo je nestvarno izgledalo da se bilo gdje taj dugi lanac mogao uzeti. A, eto, naši su ga uzeli i idu prema Vrdima. I naši su tražili pojačanje, jer je i HVO stiglo, pa se ponovo borba rasplamsala. Dok Zuka razgovara sa našim starješinama na ratištu i govori im da se ni po koju cijenu ne povlače, na drugoj vezi dr Safet Ćibo razgovara sa nekim iz Ratnog predsjedništva. Ćibu je neko obavještavao da su iz Konjica stigli fratri i časne sestre koji napuštaju Konjic i hoće da se sele u zapadni Mostar. Planirano je da danas u zapadni Mostar otputuje i oko 200 civila Hrvata koji se nalaze ili kod kuće ili u Muzeju. Ali, kako se borbe vode, konvoj se odgađa za sutra. Ćibo kaže nekom telefonom da fratre i sestre smjeste u hotel u Jablanici.
-Čuj fratri a hoće da sele. Pastiri, a napuštaju svoje stado – veli Ćibo kad je završio razgovor.
–A ubjeđivao sam ih da ostanu.
Sefer je bio zadovoljan učinkom današnje bitke. – Uzeli smo antenu, uzeli Arapovo brdo i naši sada idu prema groblju i centru Vrda – kaže on. – A Vrdi su vrata Hercegovine i Mostara. Izgleda da ih mi otvaramo. Bilo bi krajnje vrijeme da se HVO dozove pameti i da zajedno krenemo da se tučemo sa četnicima. Bio je to sretan ishod prvog dana nove bitke za Mostar i Vrede. Ali, bila je to i posljednja bitka načelnika Glavnog štaba Sefera Halilovića. Oko pet popodne vratili smo se u Jablanicu. Napisao sam tekst o današnjim borbama. Otišao sam u Komandu 44. brigade da Oslobođenju i RTV-eu predam izvještaj. Ali, u centru veze mi kažu da se na Pisviru vode borbe i da ne dolazi u obzir da odavde šaljem izvještaj i blokiram im centar veze. Predložoše mi da odem u zgradu Hidroelektrana na Neretvi, gdje Glavni štab Armije RBiH ima centar veze. U toku operacije „Neretva“ samo sam jedan izvještaj poslao iz Hidroelektrane i to o borbama na Pisviru. Pohitao sam u zgradu Hidroelektrana da na vrijeme pošaljem izvještaj kako bi ga u centralnim dnevnicima mogli emitovati Radio i TV BiH. I tako mi bi suđeno da prisustvujem neobičnom događaju.
(Foto: Borci Drežničkog bataljona; Tekst: Šefko Hodžić ratni reporter)
Nema komentara:
Objavi komentar