1993. godina, porušeni mostovi prema Mostaru

1993. godina, porušeni mostovi prema Mostaru
Hrana, oružje i municija iz Jablanice i Konjica konjima je prebacivana
preko planine "GLOGOVO"
za
Mostar

Most na Aleksinom hanu, 1993. godina

Drežnica je deblokirana; Tekst: Šefko Hodžić ratni reporter

Čizme šehida Ibrahima
Umorni i neraspoloženi vratili smo se 14. septembra 93. iz Voljevca u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici. Ali, u Jablanici su nas čekale radosne vijesti: večeras su i na južnom pravcu, napokon, počele borbe.
Iako su se čule samo detonacije granata, saznali smo da se žestoke borbe vode iznad Drežnice, koja se pet mjeseci nalazi u dubokoj blokadi. Prve informacije sa ovog dijela ratišta bile su ohrabrujuće: naši su na više pravaca probili linije HVO. Naumio sam odmah da krenem u Drežnicu.






Kažu da ima neki tajni put preko brda. Ali, s kim otići do Drežnice? Valter, komandant „Silver Foksa“, ponudi se da on ide sa mnom, jer se i njegovi borci dole bore. Valtera, odnosno Nijaza Zorbića, upoznao sam na Bjelašnici prije dva mjeseca, kada su vođene borbe za Iman i Bjelašnicu. Njegova jedinica obezbjeđivala je opservatoriju na Bjelašnici.


Poslije dramatične borbe na Požiljku iznad Tušila, sa Munibom Milišićem Barbom, članom Komande Šestog korpusa i Džemom Prevljakom, komandantom brigade iz Bjelimića, otišao sam do opservatorije. Bila je noć i stražar koji nas je sve poznavao, pustio nas je u opservatoriju. Kad nas je Valter ugledao, napravio je dramu i odmah pozvao na odgovornost stražara. Očito mu je pred nama i ostalim borcima bukvicu što nas je pustio bez njegovog odobrenja. „Tako bi ti pustio i četnike! – galamio je Valter. Valterova jedinica je kasnije, bez borbe, napustila opservatoriju, a da ni on ni njegovi nisu ispalili ni metka.

Te noći, međutim, nije trebalo da Valter ide u Drežnicu. Naišao je Ramiz Delalić Ćelo, čiji borci takođe učestvuju u ovim borbama, te rekao da nekoliko njegovih iz Komande ide u Drežnicu. Obezbijedili su i dobrog vodiča. Sa Ćelom odem do njegove baze u Grabovici. Tu su bili Adnan Solaković i Mušan Topalović Caco. Caco je točio vodu na česmi, u avliji, pa odoh do njega. Caco me gledao nepovjerljivo, jer je vidio fotografski aparat , a virio mi je iz torbe i mikrofon.
-Ko ti ono bješe? Kao da sam te viđao – kaže Caco.


Objasnio sam mu da smo se upoznali u Hrasnici. – Zaboravljam – veli Caco.
Kažem mu da sam odavno želio da posjetim njegove borce u Sarajevu, na prvim linijama odbrane, pa da i s njima napravim razgovor, te kako mi je rahmetli Enver Šehović obećao da će me povezati sa njim...
-Dolazili su kod mene i on i Zajko – kaže Caco.
Želio sam da ga uvedem u priču o intervjuu, dok čekam putnike za Drežnicu, da obavim s njim razgovor za novine. Caco se smješkao dok smo razgovarali. Ali, kad sam mu rekao da bismo sada mogli da to objavimo, on se uozbiljio i postao drugi čovjek.


-Kakav intervju!? – rekao je. – Razgovaraj sa borcima, šta će ti komandanti. Oni ne mogu ništa bez boraca. A i ne valja se slikati i u novinama pojavljivati. Poginućeš čim ti se u ratu pojavi slika u novinama. A valja živu glavu iznijeti iz rata. Pa, ako Bog da, poslije rata ćemo razgovarati.


Na put za Drežnicu krenuli smo nas petorica. Idemo Malčo Rovčanin i još jedan neobično visok borac iz Ćeline jedinice, vodič Joja, još jedan borac iz Zukine jedinice i ja. Prošli smo kroz tunel gdje su ležali i odmarali se borci koji su bili u pripremi. Nastavili smo nekim drugim puteljkom kroz kamenjar i potokom se spuštali prema rijeci Drežanki. S druge strane rijeke bili su položaji HVO, udaljeni pedeset metara vazdušne linije. Prije nego smo se spustili na cestu, Joja nas je upozorio da idemo u razmaku od dvadeset metara, da visoko dižemo noge kako ne bismo udarali u kamenje.
Spustili smo se na cestu, blizu rijeke i Joja nas je ukorio da idemo previše blizu jedan drugom i napravio novi raspored, skrenuvši nam pažnju da idemo strogo desno, što bliže šumi. Naprijed ide on, za njim Malčo, iza Malče ja, iza mene Dugi i na kraju Jojin saborac iz jedinice „Zulfikar“. Bila je sumaglica i dugo smo putovali. Odjednom, iz magle izbi raskršće. Jedan put se penje, a drugi spušta prema rijeci. A Malčo i Joja nestali u noći i magli. Dugi, koji ide iza mene, da umre od straha. Grmi na mene što nisam gledao kuda su otišli Joja i Malčo. Nema druge, čekamo, pa šta bude. I čekali smo pola sata nadomak položaja HVO. Vratili su se Malčo i Joja i nastavili smo put.


Kasno noću smo stigli u Drežnicu. Borbe su još trajale i ja sam ih pratio sa IKM-a na kojem su bili Nihad Bojadžić, zamjenik komandanta jedinice „Zulfikar“ i Zijo Mušić, zamjenik komandanta Samostalnog bataljona Drežnica, te Edin Mušić, moralista drežničkog bataljona. Njih trojica stalno su bili u vezi sa Zukom, koji je komandovao na ratištu i Safetom Balićem, komandantom Drežničana, koji je, također, bio sa borcima, na ratištu. Bojadžić mi kaže da su naši već uzeli Golubić, a izgleda i Medved, da su glavnu stvar odradili Pop i Žuti, te Edib Šarić sa „Igmanskim vukovima“.
Pratio sam komande i ponešto tonski snimio. Čitavu noć su trajala ratna dejstva i niko od nas nije spavao. Pred zoru je udarila kiša i dugo je padala, a borbe su se i dalje vodile. U neko doba primili smo šifrovanu vijest da je na Glogovoj eksplodirao naš minobacač i da ima mrtvih i ranjenih. Od eksplozije su uništena oba minobacača i naši su ostali bez artiljerijske podrške sa Glogove.


I na drugim pravcima je već nekoliko boraca poginulo i ranjeno. Kiša i dalje nemilice pada, a borbe se neprekidno vode. Zijo Mušić mi priča kako je Drežnica već pet mjeseci odvojena od svijeta. Buboko u Bobanovoj Herceg-Bosni, borci Drežnice su od početka rata bili izloženi pritiscima HVO da priznaju Herceg-Bosnu. Prvo su ih mitili.
-Ali mi smo već 15. aprila 1992. godine stavili oznake TO BiH i uvijek smo izvršavali naređenja Sarajeva – kaže Mušić. – Kad nas nisu mogli podmititi, 9. maja ove godine sa nas napali jakim snagama. Napadao nas je Ilija Vrljić sa čitavom brigadom. Ali, naš bataljon je odbranio Drežnicu. Nažalost, od tada smo odsječeni, a HVO nas granatira i već nam je dosta civila poginulo i ranjeno.
U svitanje sa Zijom odem do ratne bolnice, odnosno do ambulante u Drežnici. Tu je bio njihov glavni ljekar Omer Pinjić, koji je s njima sve ovo vrijeme dijelio zlo i dobro i liječio ih. Pinjić je stomatolog, ali je najmanje popravljao zube. Više je operisao, vršio amputacije, pa obavljao i porađanje. Prije nekoliko dana u ispomoć Pinjiću došao je ljekar Ćamil Habul koga su, kaže, fascinirali hrabrost i ponos Drežničana.


Pinjić i Habul zbrinjavaju ranjenike koje dovoze sa ratišta. Ranjen je i komandir drežničkih diverzanata Halil Ćućurević, ali, na sreću, lakše. Lakše rane ima i Almir Kurtović, takođe Drežničanin. Oni pričaju kako je dosta boraca ranjeno, a da ima i mrtvih. Ranjeno je, kažu, šest Ćelinih, jedan teže. Ali, još ih nisu donijeli. Prošli su, kažu, grupu boraca koji u Drežnicu nose jednog šehida. Nose ga, a kiša pljušti. I valja ga, satima nositi.
Stižu u Drežnicu Enis Popara Pop i Rusmir Trako Žuti nagaravljenih lica. Pričaju kako su lahko uzeli Golubić, kao i dijelove Medveda, pa kako narod bježi iz Vrda. Vele da na njihovom pravcu niko nije ni ogreban, a „uskakali smo u njihove rovove“. Njih dvojica su, inače, „strašni tandem“, koji uvijek zajedno idu u bitke. Pop je iz jedinice „Zulfikar“, a Žuti iz „Silver foksa“ .
Stižu i borci sa ratnim plijenom – monobacačima, mitraljezima, automatima, bombama, šaržerima municije. Sve to ostavljaju pred IKM i predaju „domaćinu“ Nihadu Bojadžiću.
Tada sam napisao prvi, kratki izvještaj o hercegovačkoj ofanzivi, odnosno da je „sjeverno od Mostara, u rejonu Donje i Gornje Drežnice, planuo novi front dug 50 kilometara“. Kako je Drežnica u dubokom kanjonu, hiljadu i jednu muku sam imao dok sam preko radio-amatera poslao redakciji izvještaj. U izvještaju sam nagovijestio nove „radosne vijesti“ koje bi se mogle čuti sa ovog dijela bojišta.


U prvi sumrak u Drežnicu je, nakon pet mjeseci blokade, stiglo prvo vozilo. Bio je to transporter koga je dovezao Ibrahim Ljubunčić Ćiber iz jedinice „Zulfikar“. Drežnica je, dakle, deblokirana. Bojovnici HVO su odbačeni od rijeke Drežanke do antene „Jelice“ na vrh planinskog vijenca. Doduše, i odozgo mogu da pucaju na vozila, ali daleko su. Pošao sam kod radio-amatera da redakciji javim najvažnije vijesti današnje bitke. Ali, rado-amateri su se uzalud mučili. „Zoku“ iz Sarajeva nisam mogao dobiti. Tako nisam mogao ni da javim sa lica mjesta vijesti dana – deblokadu Drežnice. Bio je to 15. septembar 93, srijeda. Kišan i hladan jesenji dan.


Iste noći Ljubunčić je ispred ambulante u Drežnici na tijesnom raskršću jedva okrenuo veliki transporter. I transporterom smo krenuli za Jablanicu. A putnici su bili: šest ranjenika iz Ćeline jedinice, od kojih jedan teže, nekoliko boraca, a među njima Pop i Žuti. Bio je i Nihad Bojadžić. Na izlazu iz Drežnice transporter je stao. Na cesti, u mraku, čekala nas je grupa boraca koja su sa planine snijela jednog šehida. Nosili su ga, kažu, šest sati po kiši i vjetru.
Šehida, pokrivenog dekom, unijeli su u transporter i krenuli smo bez svjetala, opasnom cestom kraj Drežanke. Znali smo da se vozimo opasnim putem i da možemo biti pogođeni. U transporteru je bila slaba svjetlost. Naprijed su sjedili borci, zdravi i ranjeni. Među njima je ležao teško ranjeni Ćelin borac, blijed i šutljiv. Pozadi – šehid i ja. Nihad mi reče da se šehid zove Ibrahim i da je iz Sandžaka. Vozeći se opasnim putem i s jakim emocijalnim nabojem zbog toga, gledao sam mog „prvog komšiju“ iz transportera – šehida Ibrahima. Gledao sam, zapravo, njegove blatnjave čizme, koje su jedino virile ispod deke. Njegovo lice nisam vidio i nikad neću ni vidjeti. Te njegove čizme, valjda zato što su bile jedino otkrivene i blatnjave, djelovale su kao da su „žive“ i ja sam s njima „razgovarao“.
Kroz njih sam vidio svu sudbinu tog nepoznatog borca kome kažu da je ime Ibrahim.
I ne samo njegovu.


Te „žive“, blatnjave čizme s kojim sam tu noć „razgovarao“ u transporteru, ostale su mi kao jedna od najupečatljivijih i najsnažnijih slika koju sam vidio u operaciji „Neretva“. I kasnije, kada su neki čudni ljudi počeli da pričaju kako tada bitaka u Hercegovini i nije bilo, nego da sam ih ja „izmišljao“, uvijek su mi se kao „svijedok“ pojavljivale čizme mog komšije iz transportera šehida Ibrahima.
(Foto: Drežnica 15. septembra 1993: Ratnici se vraćaju iz bitke - Drežnica je deblokirana; Tekst: Šefko Hodžić ratni reporter)

Ako poginem, produžite... (ratna desavanja tekst)

Ako poginem, produžite

Nedjelja, 3. oktobar 93. Iako je jutros magla, naš helikopter je poletio za Glogovu i odvezao granate. Taj let je bio dramatičan i umalo se nije završio tragično. Kad su se vratili za Donju Jablanicu, članovi posade su bili blijedi, a jedan od njih je neprekidno drhtao i nije mogao da se smiri. Pričali su nam kako u letačkoj karijeri nisu imali teži i opasniji let. Na Prenju su, u magli, izgubili orjentaciju. Mogli su da udare u litice i u visoko drveće koje im je povremeno izranjalo iz magle. A mogli su i da zalutaju na neprijateljsku teritoriju. Neočekivano im se ukazao proplanak i oni su odlučili da ateriraju i dočepaju se zemlje. Bila je to Glogova. 

U prvi sumrak iz baze u Donjoj Jablanici ispraćeni su borci koji će sutra učestvovati u borbama prema Vrdima i Mostaru. Podjeljeno im je oružje, bombe, trombloni... Dobili su i megafon, koga daju borcu čije je ime Alen. Megafon nose da „pozivaju ustaše na predaju“. Pitam Alena kako to rade.

„Ujo, ujo, javi se. Ujo, ujo, predaj se. Ovdje balija! – kaže Alen.

Većina ovih boraca nekoliko dana je učestvovala u borbama za odbranu Pisvira. Sinoć su se vratili sa Pisvira, a večeras kreću u novu bitku. Gala proziva borce. Proziva i one dobrovoljce iz MUP-a , koji su došli da se bore nakon što su slušali moje izvještaje o borbama u Hercegovini. U borbu idu trojica: Rahim Agović, Mehmed Hodžić i Jakub Softić. Jakubov brat Nasko ne ide, jer dva brata u istu bitku ne mogu zajedno. Više puta se i Nasko pokušavao da prošvercuje u stroj, jer se već hvatao mrak. Ali, Gala ga je uvijek vraćao. Boga sam molio da se tim momcima ništa ne dogodi. Jer, ne znam kako bih mogao podnijeti da poginu ili teško budu ranjeni. Žalili su mi se kako su suspendovani i da je MUP protiv njih podnio krivičnu prijavu zbog „samovoljnog napuštanja posla“. 

Kad su borci bili spremni za pokret, Edib Šarić im je održao kratak govor. 

-Momci naš zadatak je probiti put za Mostar. Ako budete iskoristili svoje znanje od godinu i po dana ratovanja, svi ćemo se živi i zdravi ovdje vratiti – rekao je on. – Utupite sebi u glavu: puzanjem možemo stići do mora, jurišanjem do prvog metka. Svako mora imati svoga partnera koji će ga štititi. Nema ubijanja civila i paljenja kuća. Pred borce je izašao i Baka i rekao im uzbuđeno: - I ja idem sa vama. Ako poginem, vi produžite. Ali, ja vjerujem da ćemo probiti put za Mostar i spasiti naš narod.

Borci su otišli, a komandanti su se vratili u Komandu jedinice Zulfikar, gdje je uskoro došao i Sefer.

-Ja ću vam sada nešto kazati – rekao im je Sefer. –Ukoliko Vrdi sutra padnu, dobićete pozlaćene pištolje. I nemojte da ne krenete ujutro. Cijela operacija je u vašim rukama. Da kažem još nešto. Velike bitke su dobijali pojedinci ili grupe. Evo vam Jablanice. Deset ljudi je prešlo u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi Neretvu i bacili bombe u onaj bunker. Tih deset ljudi je dobilo bitku ne Neretvi. Kasnije je sve bilo tehnika. Ova borba za Vrde, vjerujte mi, ima presudan značaj za dalji tok borbe u Bosni i Hercegovini. 

-To mi godi, gospodine načelniče – veli Bojadžić. – Drago mi čuti da tako važna bitka zavisi od nas. Unesoše tri sanduka municije koja je dopremljena iz konjičkog „Igmana“. Otkovaše poklopce i ukazašen se kao zlato poredani žuti meci. Mithat ef. Čelebić primače stolicu i nage se nad otvorenom municijom. Dugo je učio nad otvorenim sanducima, a krupne kapi znoja su mu izbijale na čelu i Zukin borac Kole ih je brisao. U početku smo šutjeli i znatiželjno gledali Mithata efendiju. A onda smo počeli tiho, pa sve glasnije da pričamo. Kad je Midhat ef. završio, Špago veli: „Čuo sam oštrenje mačeva!“ 

Ja nisam čuo ništa i to sam rekao Midhat ef. „Da niste galamili, svi biste čuli“, veli on. Tako od Mithat ef. dobismo i duhovnu podršku za sutrašnju bitku. 

Bitka prema Vrdima i Mostaru počela je rano ujutro 4. oktobra 93. godine. Pratili smo je opet sa onog artiljerijskog položaja na obroncima Prenja. Pored Sefera, tu su još bili Zuka, koji je noćas došao sa Glogove umoran, neispavan i neobrijan, te dr. Safet Ćibo. Stalno smo bili u vezi sa komandantima i komandirima jedinica koje su napadale prema Vrdima i anteni „Jelici“ i drugim kotama na tom pravcu. A napadale su jedinice: Zulfikar, Igmanski vukovi, Bataljon Drežnica i Silver fox.

Bitka je srećno krenula i naši su sa svih pravaca javljali da „dobro ide“.

Pitao sam Sefera šta očekuje od ove bitke. 

-Poraz HVO na Vrdima i dalje sve – do Neuma – rekao je. Pitao sam i Zuku isto.

-Spas Mostara i propast „Hereceg –Bosne“ – veli on. – Vrdi su kapija ulaska u Mostar i zapadnu Hercegovinu i odlaska prema plavom Jadranu – dodao je Sefer. 

Ali, tada je jedan od artiljeraca naredio svima da se sklonimo u rov. Sklonili su se i svi artiljerci, osim jednog. On je ostao da ispali granatu, pa „šta mu Bog da“. Objasniše i zašto ova opreznost. Naši su od četnika kupili granate i sad treba da ih ispaljuju. Ali, strahuje se da nam četnici nisu kakvu „micu“ pripremili, pa da ne izginemo. Ali, podvale nije bilo. U dva popodne Edib Šarić je javio da je oslobođen vijenac utvrda prema Vrdima, te da su stigli do antene „Jelice“. Tražio je artiljerijsku podršku. Naša posada je ispalila nekoliko projektila. Kasnije je neko od naših koji je imao ratno ime „Zoran“ tražio artiljerijsku podršku na njegovom pravcu. I naši su ispalili dva, tri projektila. „Zoran“ je javio da je dobro i da ponove. Ubrzo se ispostavilo da naša artiljerija gađa naše borce, jer je HVO ušao u našu šifru. Ovih nekoliko projektila naveli su na naše borce. Kasnije su sve komande za artiljerijsku podršku išle preko Nihada Bojadžića koji ima karakterističan glas. Oko tri popodne javljeno je da se naši primiču Vrdima, te da je uzeta i antena „Jelica“ i Arapovo brdo. Čak je javljeno da su naši već stigli do seoskog groblja. Javljeno je da na Vrde, kao pojačanje, stižu nove jedinice HVO. 

-Sada je panika zavladala i oni dovlače rezervu – kaže Sefer. – Treba uzeti elemente i gađati tamo odakle dovlače pojačanje. Paniku stvarati. Nova informacija stiže sa ratišta: civili biježe iz Vrda. Sefer kaže: - Ne gađati civile! On veli Zuki, koji je neprekidno bio u vezi sa drugim artiljerijskim položajima i komandantima na ratištu: - Sad neka gađaju i paniku stvaraju. Jer, oni ne znaju šta će. I – završen posao. I od tada je najviše sa ratišta javljano kako „ustaše bježe“. 

Neko je euforično sa terena, očito Sandžaklija, moto-rolom ponavljao: „Beže, beže, beže! Gledam ih kako beže!“ To se Safetu Ćibi neobično svidjelo, pa je i on ponavljao: „Beže, beže! Što beže? Sefere, što HVO beži? Zar HVO nije sastavni dio Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine? 

Čuj – beže!?“

Već od prvih dana, kad smo stigli u Hercegovinu, meni se činilo da je nemoguće uzeti onaj dugi planinski lanac iznad Vrda. Te strme litice izgledale su kao prirodna Bobanova „mažino linija“. 

I gotovo je nestvarno izgledalo da se bilo gdje taj dugi lanac mogao uzeti. A, eto, naši su ga uzeli i idu prema Vrdima. I naši su tražili pojačanje, jer je i HVO stiglo, pa se ponovo borba rasplamsala. Dok Zuka razgovara sa našim starješinama na ratištu i govori im da se ni po koju cijenu ne povlače, na drugoj vezi dr Safet Ćibo razgovara sa nekim iz Ratnog predsjedništva. Ćibu je neko obavještavao da su iz Konjica stigli fratri i časne sestre koji napuštaju Konjic i hoće da se sele u zapadni Mostar. Planirano je da danas u zapadni Mostar otputuje i oko 200 civila Hrvata koji se nalaze ili kod kuće ili u Muzeju. Ali, kako se borbe vode, konvoj se odgađa za sutra. Ćibo kaže nekom telefonom da fratre i sestre smjeste u hotel u Jablanici. 

-Čuj fratri a hoće da sele. Pastiri, a napuštaju svoje stado – veli Ćibo kad je završio razgovor. 

–A ubjeđivao sam ih da ostanu.

Sefer je bio zadovoljan učinkom današnje bitke. – Uzeli smo antenu, uzeli Arapovo brdo i naši sada idu prema groblju i centru Vrda – kaže on. – A Vrdi su vrata Hercegovine i Mostara. Izgleda da ih mi otvaramo. Bilo bi krajnje vrijeme da se HVO dozove pameti i da zajedno krenemo da se tučemo sa četnicima. Bio je to sretan ishod prvog dana nove bitke za Mostar i Vrede. Ali, bila je to i posljednja bitka načelnika Glavnog štaba Sefera Halilovića. Oko pet popodne vratili smo se u Jablanicu. Napisao sam tekst o današnjim borbama. Otišao sam u Komandu 44. brigade da Oslobođenju i RTV-eu predam izvještaj. Ali, u centru veze mi kažu da se na Pisviru vode borbe i da ne dolazi u obzir da odavde šaljem izvještaj i blokiram im centar veze. Predložoše mi da odem u zgradu Hidroelektrana na Neretvi, gdje Glavni štab Armije RBiH ima centar veze. U toku operacije „Neretva“ samo sam jedan izvještaj poslao iz Hidroelektrane i to o borbama na Pisviru. Pohitao sam u zgradu Hidroelektrana da na vrijeme pošaljem izvještaj kako bi ga u centralnim dnevnicima mogli emitovati Radio i TV BiH. I tako mi bi suđeno da prisustvujem neobičnom događaju.

(Foto: Borci Drežničkog bataljona; Tekst: Šefko Hodžić ratni reporter)