Drežnica je deblokirana; Tekst: Šefko Hodžić ratni reporter

Čizme šehida Ibrahima
Umorni i neraspoloženi vratili smo se 14. septembra 93. iz Voljevca u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici. Ali, u Jablanici su nas čekale radosne vijesti: večeras su i na južnom pravcu, napokon, počele borbe.
Iako su se čule samo detonacije granata, saznali smo da se žestoke borbe vode iznad Drežnice, koja se pet mjeseci nalazi u dubokoj blokadi. Prve informacije sa ovog dijela ratišta bile su ohrabrujuće: naši su na više pravaca probili linije HVO. Naumio sam odmah da krenem u Drežnicu.






Kažu da ima neki tajni put preko brda. Ali, s kim otići do Drežnice? Valter, komandant „Silver Foksa“, ponudi se da on ide sa mnom, jer se i njegovi borci dole bore. Valtera, odnosno Nijaza Zorbića, upoznao sam na Bjelašnici prije dva mjeseca, kada su vođene borbe za Iman i Bjelašnicu. Njegova jedinica obezbjeđivala je opservatoriju na Bjelašnici.


Poslije dramatične borbe na Požiljku iznad Tušila, sa Munibom Milišićem Barbom, članom Komande Šestog korpusa i Džemom Prevljakom, komandantom brigade iz Bjelimića, otišao sam do opservatorije. Bila je noć i stražar koji nas je sve poznavao, pustio nas je u opservatoriju. Kad nas je Valter ugledao, napravio je dramu i odmah pozvao na odgovornost stražara. Očito mu je pred nama i ostalim borcima bukvicu što nas je pustio bez njegovog odobrenja. „Tako bi ti pustio i četnike! – galamio je Valter. Valterova jedinica je kasnije, bez borbe, napustila opservatoriju, a da ni on ni njegovi nisu ispalili ni metka.

Te noći, međutim, nije trebalo da Valter ide u Drežnicu. Naišao je Ramiz Delalić Ćelo, čiji borci takođe učestvuju u ovim borbama, te rekao da nekoliko njegovih iz Komande ide u Drežnicu. Obezbijedili su i dobrog vodiča. Sa Ćelom odem do njegove baze u Grabovici. Tu su bili Adnan Solaković i Mušan Topalović Caco. Caco je točio vodu na česmi, u avliji, pa odoh do njega. Caco me gledao nepovjerljivo, jer je vidio fotografski aparat , a virio mi je iz torbe i mikrofon.
-Ko ti ono bješe? Kao da sam te viđao – kaže Caco.


Objasnio sam mu da smo se upoznali u Hrasnici. – Zaboravljam – veli Caco.
Kažem mu da sam odavno želio da posjetim njegove borce u Sarajevu, na prvim linijama odbrane, pa da i s njima napravim razgovor, te kako mi je rahmetli Enver Šehović obećao da će me povezati sa njim...
-Dolazili su kod mene i on i Zajko – kaže Caco.
Želio sam da ga uvedem u priču o intervjuu, dok čekam putnike za Drežnicu, da obavim s njim razgovor za novine. Caco se smješkao dok smo razgovarali. Ali, kad sam mu rekao da bismo sada mogli da to objavimo, on se uozbiljio i postao drugi čovjek.


-Kakav intervju!? – rekao je. – Razgovaraj sa borcima, šta će ti komandanti. Oni ne mogu ništa bez boraca. A i ne valja se slikati i u novinama pojavljivati. Poginućeš čim ti se u ratu pojavi slika u novinama. A valja živu glavu iznijeti iz rata. Pa, ako Bog da, poslije rata ćemo razgovarati.


Na put za Drežnicu krenuli smo nas petorica. Idemo Malčo Rovčanin i još jedan neobično visok borac iz Ćeline jedinice, vodič Joja, još jedan borac iz Zukine jedinice i ja. Prošli smo kroz tunel gdje su ležali i odmarali se borci koji su bili u pripremi. Nastavili smo nekim drugim puteljkom kroz kamenjar i potokom se spuštali prema rijeci Drežanki. S druge strane rijeke bili su položaji HVO, udaljeni pedeset metara vazdušne linije. Prije nego smo se spustili na cestu, Joja nas je upozorio da idemo u razmaku od dvadeset metara, da visoko dižemo noge kako ne bismo udarali u kamenje.
Spustili smo se na cestu, blizu rijeke i Joja nas je ukorio da idemo previše blizu jedan drugom i napravio novi raspored, skrenuvši nam pažnju da idemo strogo desno, što bliže šumi. Naprijed ide on, za njim Malčo, iza Malče ja, iza mene Dugi i na kraju Jojin saborac iz jedinice „Zulfikar“. Bila je sumaglica i dugo smo putovali. Odjednom, iz magle izbi raskršće. Jedan put se penje, a drugi spušta prema rijeci. A Malčo i Joja nestali u noći i magli. Dugi, koji ide iza mene, da umre od straha. Grmi na mene što nisam gledao kuda su otišli Joja i Malčo. Nema druge, čekamo, pa šta bude. I čekali smo pola sata nadomak položaja HVO. Vratili su se Malčo i Joja i nastavili smo put.


Kasno noću smo stigli u Drežnicu. Borbe su još trajale i ja sam ih pratio sa IKM-a na kojem su bili Nihad Bojadžić, zamjenik komandanta jedinice „Zulfikar“ i Zijo Mušić, zamjenik komandanta Samostalnog bataljona Drežnica, te Edin Mušić, moralista drežničkog bataljona. Njih trojica stalno su bili u vezi sa Zukom, koji je komandovao na ratištu i Safetom Balićem, komandantom Drežničana, koji je, također, bio sa borcima, na ratištu. Bojadžić mi kaže da su naši već uzeli Golubić, a izgleda i Medved, da su glavnu stvar odradili Pop i Žuti, te Edib Šarić sa „Igmanskim vukovima“.
Pratio sam komande i ponešto tonski snimio. Čitavu noć su trajala ratna dejstva i niko od nas nije spavao. Pred zoru je udarila kiša i dugo je padala, a borbe su se i dalje vodile. U neko doba primili smo šifrovanu vijest da je na Glogovoj eksplodirao naš minobacač i da ima mrtvih i ranjenih. Od eksplozije su uništena oba minobacača i naši su ostali bez artiljerijske podrške sa Glogove.


I na drugim pravcima je već nekoliko boraca poginulo i ranjeno. Kiša i dalje nemilice pada, a borbe se neprekidno vode. Zijo Mušić mi priča kako je Drežnica već pet mjeseci odvojena od svijeta. Buboko u Bobanovoj Herceg-Bosni, borci Drežnice su od početka rata bili izloženi pritiscima HVO da priznaju Herceg-Bosnu. Prvo su ih mitili.
-Ali mi smo već 15. aprila 1992. godine stavili oznake TO BiH i uvijek smo izvršavali naređenja Sarajeva – kaže Mušić. – Kad nas nisu mogli podmititi, 9. maja ove godine sa nas napali jakim snagama. Napadao nas je Ilija Vrljić sa čitavom brigadom. Ali, naš bataljon je odbranio Drežnicu. Nažalost, od tada smo odsječeni, a HVO nas granatira i već nam je dosta civila poginulo i ranjeno.
U svitanje sa Zijom odem do ratne bolnice, odnosno do ambulante u Drežnici. Tu je bio njihov glavni ljekar Omer Pinjić, koji je s njima sve ovo vrijeme dijelio zlo i dobro i liječio ih. Pinjić je stomatolog, ali je najmanje popravljao zube. Više je operisao, vršio amputacije, pa obavljao i porađanje. Prije nekoliko dana u ispomoć Pinjiću došao je ljekar Ćamil Habul koga su, kaže, fascinirali hrabrost i ponos Drežničana.


Pinjić i Habul zbrinjavaju ranjenike koje dovoze sa ratišta. Ranjen je i komandir drežničkih diverzanata Halil Ćućurević, ali, na sreću, lakše. Lakše rane ima i Almir Kurtović, takođe Drežničanin. Oni pričaju kako je dosta boraca ranjeno, a da ima i mrtvih. Ranjeno je, kažu, šest Ćelinih, jedan teže. Ali, još ih nisu donijeli. Prošli su, kažu, grupu boraca koji u Drežnicu nose jednog šehida. Nose ga, a kiša pljušti. I valja ga, satima nositi.
Stižu u Drežnicu Enis Popara Pop i Rusmir Trako Žuti nagaravljenih lica. Pričaju kako su lahko uzeli Golubić, kao i dijelove Medveda, pa kako narod bježi iz Vrda. Vele da na njihovom pravcu niko nije ni ogreban, a „uskakali smo u njihove rovove“. Njih dvojica su, inače, „strašni tandem“, koji uvijek zajedno idu u bitke. Pop je iz jedinice „Zulfikar“, a Žuti iz „Silver foksa“ .
Stižu i borci sa ratnim plijenom – monobacačima, mitraljezima, automatima, bombama, šaržerima municije. Sve to ostavljaju pred IKM i predaju „domaćinu“ Nihadu Bojadžiću.
Tada sam napisao prvi, kratki izvještaj o hercegovačkoj ofanzivi, odnosno da je „sjeverno od Mostara, u rejonu Donje i Gornje Drežnice, planuo novi front dug 50 kilometara“. Kako je Drežnica u dubokom kanjonu, hiljadu i jednu muku sam imao dok sam preko radio-amatera poslao redakciji izvještaj. U izvještaju sam nagovijestio nove „radosne vijesti“ koje bi se mogle čuti sa ovog dijela bojišta.


U prvi sumrak u Drežnicu je, nakon pet mjeseci blokade, stiglo prvo vozilo. Bio je to transporter koga je dovezao Ibrahim Ljubunčić Ćiber iz jedinice „Zulfikar“. Drežnica je, dakle, deblokirana. Bojovnici HVO su odbačeni od rijeke Drežanke do antene „Jelice“ na vrh planinskog vijenca. Doduše, i odozgo mogu da pucaju na vozila, ali daleko su. Pošao sam kod radio-amatera da redakciji javim najvažnije vijesti današnje bitke. Ali, rado-amateri su se uzalud mučili. „Zoku“ iz Sarajeva nisam mogao dobiti. Tako nisam mogao ni da javim sa lica mjesta vijesti dana – deblokadu Drežnice. Bio je to 15. septembar 93, srijeda. Kišan i hladan jesenji dan.


Iste noći Ljubunčić je ispred ambulante u Drežnici na tijesnom raskršću jedva okrenuo veliki transporter. I transporterom smo krenuli za Jablanicu. A putnici su bili: šest ranjenika iz Ćeline jedinice, od kojih jedan teže, nekoliko boraca, a među njima Pop i Žuti. Bio je i Nihad Bojadžić. Na izlazu iz Drežnice transporter je stao. Na cesti, u mraku, čekala nas je grupa boraca koja su sa planine snijela jednog šehida. Nosili su ga, kažu, šest sati po kiši i vjetru.
Šehida, pokrivenog dekom, unijeli su u transporter i krenuli smo bez svjetala, opasnom cestom kraj Drežanke. Znali smo da se vozimo opasnim putem i da možemo biti pogođeni. U transporteru je bila slaba svjetlost. Naprijed su sjedili borci, zdravi i ranjeni. Među njima je ležao teško ranjeni Ćelin borac, blijed i šutljiv. Pozadi – šehid i ja. Nihad mi reče da se šehid zove Ibrahim i da je iz Sandžaka. Vozeći se opasnim putem i s jakim emocijalnim nabojem zbog toga, gledao sam mog „prvog komšiju“ iz transportera – šehida Ibrahima. Gledao sam, zapravo, njegove blatnjave čizme, koje su jedino virile ispod deke. Njegovo lice nisam vidio i nikad neću ni vidjeti. Te njegove čizme, valjda zato što su bile jedino otkrivene i blatnjave, djelovale su kao da su „žive“ i ja sam s njima „razgovarao“.
Kroz njih sam vidio svu sudbinu tog nepoznatog borca kome kažu da je ime Ibrahim.
I ne samo njegovu.


Te „žive“, blatnjave čizme s kojim sam tu noć „razgovarao“ u transporteru, ostale su mi kao jedna od najupečatljivijih i najsnažnijih slika koju sam vidio u operaciji „Neretva“. I kasnije, kada su neki čudni ljudi počeli da pričaju kako tada bitaka u Hercegovini i nije bilo, nego da sam ih ja „izmišljao“, uvijek su mi se kao „svijedok“ pojavljivale čizme mog komšije iz transportera šehida Ibrahima.
(Foto: Drežnica 15. septembra 1993: Ratnici se vraćaju iz bitke - Drežnica je deblokirana; Tekst: Šefko Hodžić ratni reporter)